Advertisements

LETËR-PISMO ALEKSANDRU VUĆIĆU

Autor: Lirim Gashi


Natyra je imala samo 7 godina kad su joj fašističke beštije u uniformama regularne Armije bezdušno uskratili pravo na život, dječije radosti, snove, čarolije, igre, nestašluk, sreću i roditeljsku ljubav.
Njen brat Fisnik je imao samo 10 godina kad ga je ni krivog ni dužnog snašla ista sudbina a njegovu majku Habibu (29) koja je bila u osmom mjesecu trudnoće i kojoj su silom odstranili nerođenu bebu na kućnom pragu isto tako.
Šta su oni skrivili velikom Miloševiću, i hiljadama malih Miloševića, da na njih i po njihovim životima pošalju čitave brigade da bi od njih odbranili Srbiju, to mi nikad neće biti jasno?!!!!

Blerta 13, Lumturije 16, Sedat 10, Arben 15, Besarta 12 i hiljade drugih mališana po čitavoj teritoriji bivše vaše ( i na našu žalost i nesreću i bivše naše), bili su meta velikosrpskog ludila. Jel je to ona poznata srpska vojnička čast kojoj se vi tako ponosito divite i čijoj hrabrosti moj nekadašnji Načelnik klase pukovnik Rade Rajić odmah nakon rata posvetio 3 divne knjige koje svakog neinformiranog čovjeka mogu da tope kao sunce sladoled 🍦 zbog silnih hvalospjeva kojima je okitio srpsko junaštvo i vojničku cast?!!

Gospodine Vučko vi polako i teškog srca menjate dlaku, ali ćud vam još uvijek nalaže da ispružite samo do pola ruku pomirenja i da sačekate poput prosjaka sve dok se neki anđeo čuvar sa nebesa (koji čuva marljivo vaš nebeski narod na nebu, kao što vi Vučko to činite na zemlji), ne smiluje da vam oprosti grjeh što ste teškog srca i još teže duše priznavali djelić istine o velikosrpskom divljanju diljem bivše nam države .
A šta je vaš narod tražio na nebu , ko ga je tamo poslao i ko mu je takvu uspješnu tehniku letenja stavio na raspolaganje da bi tamo bezbjedno stigao, o tome niko iz srpske političke vrhuške nije spreman ni da razmišlja a kamo li da govori.
Ali to ne znači, da i mi, drugi zemaljski narodi, imamo pravo da ćutimo poput vas i većine vaših sunarodnika , a još manje imamo pravo da o istini ne razmišljamo glasno , jer niti smo mi proglasili naše ovozemaljske komšije ‘nebeskim komšijama’, niti smo ih mi poslali kod Boga na razgovor, a još manje smo htjeli da budemo predmet razgovora između njih i njihovog mitološkog Boga Vide, naslutevši da će upravo od njega tražiti blagoslov, za krvavi pir nad nama..

Slučajno, sam pročitao vaše opširno obraćanje domaćoj javnosti i nisam mogao očima da vjerujem da ste baš vi dojučerašnji “hardcore radikal” zaista autor tog pisma!!!
Pogotovo zato što je pismo već bilo prevedeno na albanskom jeziku, i to ne od nekog amatera koji se slučajno našao blizu, i koji je na stepenicama jedne strane Ambasade čekao u red za vizu, nego od nekog profesionalca koji je od kosovskih zvaničnika preuzeo na sebe tu ,,časnu, plemenitu i svetu” obavezu da se ne samo Srbi nego i Albanci dive Vama, milostivom Knezu.
A to što je taj milostivi Knez do jučer bio jedan od glavnih pokretača zlotvorne mašinerije zvanoj >velikosrpski krvavi pir nad susjedima < nikome ništa.

Meni lično ne predstavlja nikakav problem činjenica da Srbijom upravljaju modifikovani sljedbenici zlotvorne politike i neposredni nasljednici krvnih vampira, jer čak i oni imaju pravo na iskreno pokajanje u ime mira, ali ono što meni smeta je vaš kukavički i neiskreni pokušaj da pomoću licemjerstva i u skladu s velikosrpskim interesima, manipulišete i modifikujete istinu, sve dok ne postizete jednu lažnu i sramnu mirotvornu visinu.

Razloga što mi ne smetaju sljedbenici i nasljednici srama i strahote poput vas na čelu Srbije imam mnogo, ali najvažniji je taj što moj narod i ja nismo vas izabrali nego ,,demokratska” volja građana Srbije koju moramo da poštujemo.

Ali ako vi Vučko morate da se služite poluistinama i lažima da bi se volja građana Srbije prema vama smilovala i prema susjedima redefinirala, ne moram i ja, a pogotovo ne sve dok trinaest masakriranih leševa mojih najbližih i najdražih od sveukupno dvadeseti tri, koji su nedugo poslije rata isplivali zajedno sa hladnjačama i kamionima na površini Dunava, i hiljade leševa mojih sunarodnjaka, ne budu vraćeni svojim ukućanima, da bi oni mogli ljudski i dostojanstveno da se oproste od njihovih kostiju i sopstvenog bola i katarze, i da bi njihovi najmiliji dobili svoje grobove sa imenima i prezimenima, kao što to priliči ljudima.
Natyra koja je imala samo 7 godina, Fisnik 10, Sedat 11, Arben 15, Blerta 13, Lumturije 16, Besarta 12, i nerođena beba u utrobi svoje majke Habibe koja je imala samo osam mjeseci, nisu nijednome srbinu toliko naudili da bi bio primoran da pošalje po njih regularnu vojsku sastavljenu od povampirenih vojnika i oficira s namjerom da ih lišava na najbestijalni način, od prava na život, dječije radosti, dječije snove i dječiji nestašluk.

A šta su masakrirani leševi mojih najbližih i najdražih ukućana tražili u Dunavu, usred Srbije, i u tim hladnjačama gdje se obično čuva zaklana stoka, i mesni proizvodi od kvara , to najbolje znate vi mirotvor Vučko i vaši modifikovani istomišljenici i sljedbenici.

Ako je šovinizam u izvornom smislu oblik pretjeranog ili čak agresivnog nacionalizma a jeste, i ako šovinisti usred osjećaja superiornosti nad drugim narodima, tenkovima zgaze njihova tijela i dostojanstvo, nožem odstranjuju njihove organe, seksualno zlostavljaju žive i mrtve žene, bezdušno masakriraju djecu a nerođenu djecu izvade silom iz majčinske utrobe da bi potom otklonili leševe s namjerom da se ne samo zločinu, nego i mjestu zločina izgubi svaki trag, a sve to se dešava krajem dvadesetog vijeka usred Evrope, pred očima civilizovanog sveta i uz Božji i blagoslov Srpske Pravoslavne Crkve, Srpske Akademije Ratnih Nauka i Umjetnosti, popraćenog ne samo ćutanjem većeg dijela srpskog naroda nego i zdušnom podrškom ratobornin vlastodršcima u svakom smislu, onda je to za mene opšte narodno ludilo, nekrofilni kanibalizam i fašizam najviših razmjera.

Bogu hvala da se po prvi put nakon 18 godina od krvavog pira nad susjedima, jedan srpski zvaničnik najvišeg ranga, sjetio da traži samilost od vlastitog naroda, zbog ne daj bože grijeha kojeg može počiniti ako bude opraštao na izuzetno milostiv i plemenit način susjedima, što su uspjeli da ostanu djelimično živi.

Gospodine Vućiću dugo, ustvari predugo je srpska zvanična politika i intelektualna elita podcijenila misaonu moć Albanaca i njihov slobodarski duh ali to neće moći tako u nedogled , jer čak i oni zaslužuju od nje jednu pristojnu i dostojanstvenu dozu poštovanja , prema tome nemojte da očekujete od njih skakanje u vis poput skakavaca, od radosti zbog milostinje koju im priređujete, jer sve dok srpska zvanična politika na čelu sa vama i vama sličnim ne bude shvatila ozbiljno njemačku formulu ophodnje prema svojim žrtvama, trajni, istiniti i pravedni mir u skladu sa humanim načelima i univerzalnim vrednostima neće biti moguć a pogotovo ne u našem brdovitom i bodljikavom Balkanu.
Sve do tada jedino šta nam preostaje je Iskrena, istinita i dobronamjerna nada da će u Srbiji proraditi razum i ako on nije baš srpski izum.

Dovoljno bi bilo za početak, da se ugledate na Vuka Draškovića, da bi ste shvatili šta znači biti iskren i istinit pokajnik, a Čedomira Jovanovića, Natašu Kandić, Sonju Biserko, Nenada Čanka i druge srpske humaniste i da hoću ne mogu da uvrstim u grupu pokajnika, jer nisu nikad ni ogriješili dušu naprotiv, pa nemaju nikakvih razloga za pokajanje s obzirom da su bili i ostali veliki humanisti u pravom smislu riječi.

Pismo dragi Vučko, ću završiti stihovima Dušana Vasilijeva, tog velikog makedonskog pjesnika, čije poruke, pouke i posljedice već odavno osjećamo u vlastitoj koži, u svim segmentima, razmjerama i dimenzijama realnog života.

Dušan Vasiljev – Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
i kliktao sam kad se u mraku napred hrli
i onda leti k vragu i Bog i čovek i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov, –
i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagib’o glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!

Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.
I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose –
ostalo vam na čast!

 

Advertisements

Comments are closed.

%d bloggers like this: